Otići ću u Sečuan da tamo umrem s pandama, Delimir Rešicki

Otići ću u Sečuan da tamo umrem s pandama


otići ću u sečuan.
svakog jutra s nekim nepoznatim umorom na koži
probudi se sunce i odmah potom sruši
u žuto, u žuto jantarno more.
otići ću u sečuan
leći u vlažan barut proljetne šume i tamo biti
tamo se skriti.
probuditi se svakih 365 godina i gledati
kako mi paprat iz trbuha raste pravo gore k tebi, gore
o mao, mao
ti sada sjediš na visokom oblaku i
sipaš zlatnu rižu na sečuan.
rekao si mi da ću kad odrastem
biti nosač aviona!
tvoja je koža hladan porculan o koga
sam prislanjao svoje lice.
pod čelom mi je bila instalirana mala metalna pločica.
nisam znao čemu služi ali
za ljetnih vrućina koje nisu dolazile niotkud
padao sam i puzao
usijan metal pod čelom topio mi je mozak, kosti, sve.
pedale su mi se maglile pod nogama i
nisam više mogao k njoj
na drugu stranu šangaja
iako sam za to imao žeton
nisam je mogao ljubiti i gledati
i zato sam slijep i sam idem u sečuan
da tamo umrem s pandama


Ambrozija


Što će, doista
slobodnim ljudima poezija?

Ispod drveta
na kojemu je visio Branko Miljković
nije nikada procvjetala mandragora.

Hrušt s tvojih trepavica
odavno je odletio u Pomeraniju.

Mrtvo tijelo Nico raspadalo se
u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio
preuzeti kovčeg koji je danima
ukleto lutao Europom
kao pelud ambrozije na krilu anđela.

Dok je pjevala
nešto od berlinske prašine
još joj se dugo nakon nevremena
smirivalo u očima.

Nikada nismo, poput nje
postali bezdomni
sredovječni junkiji jer
za to je trebalo malo više vremena
od onoga kojega je nama
poklonila poezija.

Kosovel


Ona koja je krenula
odvesti me doma
sada na pola je puta.

Noću putuje
samotnim cestama
danju se odmara
s rukama na očima.

U tamnim borovim šumama
jede šišarke i pije snijeg
iz mojih bilježnica.

Još uvijek ne zna mi ime.

Saznat će ga
kao i uvijek
dan prije nego
što me pronađe.

Tada će me prstom
pokazati anđelu smrti
čija molba za službom
daleko od Krasa
ostala je zametnuta
među inim
pjesmama o mladosti.